Nakon izvođenja, Janketić je za Radio Kotor kazao da dobro poznaje kotorsku publiku, njene visoke standarde i kriterijume.
„To je jedna vrlo zahtjevna publika. Očekivao sam i malo tvrđu publiku, međutim, ovoga puta su me počastili baš lijepim reakcijama i moram da priznam da sam stvarno uživao“, rekao je Janketić.
Njegove pozorišne uspomene na Kotor sežu još u djetinjstvo, kada je na dječjem festivalu nastupao u predstavi „Bašta sljezove boje“, u dramatizaciji Stevana Koprivice i režiji Milana Karadžića.
„Kotor odavno poznajem i u tom pozorišnom smislu. Igrao sam već dosta puta ovdje i baš sam uživao sa publikom. Nadam se da je i publika uživala sa nama, naravno, i sa muzičarima, bez kojih ovo ne bi moglo da bude kompletno“, kazao je on.
Osvrćući se na reakcije gledalaca, prenio je i utiske svog prijatelja i producenta Marka Žugića.
„Kaže mi da su u početku bili malo tvrđi, dobronamjerni, ali tvrđi. Ja mu kažem: ‘Pa to ti je publika u Kotoru, takvi su, moraš da zaslužiš njihovu pažnju’“, ispričao je Janketić.
Predstava govori o njegovom ocu, glumcu Miši Janketiću, ali otvara i pitanja ličnih izazova, porodične intime i razgovora koji su ostali nedovršeni.
Na pitanje koliko mu je teško da tu priču iznova oživljava pred publikom, Janketić je odgovorio da je najzahtjevniji bio proces njenog nastanka.
„Nije mi teško. Težak je bio proces, u smislu da se osmjelim da pričam i o svojim izazovima i problemima, o alkoholizmu, iskušenjima i svojoj porodici. Ne izlažem samo svoju intimu, već i intimu nekih članova porodice. Trudio sam se da to bude sa mjerom, da otkrijem neke stvari, ali ne baš sve, da to bude suptilno i delikatno“, objasnio je.
Iako polazi od ličnog iskustva, vjeruje da predstava govori o univerzalnim osjećanjima u kojima se publika prepoznaje.
„Svi mi imamo nekoga ko nam nedostaje, nekoga sa kim nismo dovršili neki razgovor. Ja često sa ljudima koji mi nedostaju, u svojim mislima, pričam, družim se i evociram uspomene. Mislim da je to potpuno prirodno i čini mi se da se ljudi prepoznaju u tome“, kazao je Janketić.
Na pitanje postoji li scena koja mu je posebno emotivna, istakao je da svako izvođenje donosi drugačiji doživljaj.
„Pozorište je zato čarobno jer nijedna predstava nije ista. Svaki put je to neki drugi dio, neki drugi trenutak. Nekad se dese i nove, spontane stvari. Prizivanje tih sjećanja i misli zavisi od mene, od publike i od atmosfere, tako da je uvijek malo drugačije“, zaključio je Janketić.
